Obavezno pročitati

Obavezno pročitati Module
Collapse
No announcement yet.

velike bitke kroz povijest...

Page Title Module
Move Ukloni Collapse
X
Conversation Detail Module
Collapse
  • Filter
  • Vrijeme
  • Show
Clear All
new posts

  • velike bitke kroz povijest...

    da malo ubijemo dosadu... velike bitke kroz povjest covjecanstva... osjecajte se slobodni aktivno sudjelovat :lol:

    Bitka kod Galipolija

    Galipoljska bitka jedna je od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Vodila se od 25. travnja 1915. do 6. siječnja 1916. Odluku da se desantom osvoji Galipoljski poluotok saveznički zapovjednici su donijeli nakon niza uzaludnih pokušaja bombardiranja s mora po vanjskim utvrdama koje su štitile ulaz u tjesnac Dardaneli.

    Osvajanjem poluotoka Saveznici bi sebi omogućili pristup Carigradu, s konačnim ciljem njegovog zauzimanja, čime bi se iz daljnjeg toka rata izbacilo Osmansko Carstvo i ponovno otvorila ruta za opskrbu Rusije.

    Snage Antante su mahom sačinjavale trupe Britanskog Carstva izvan Engleske (Irska, Australija i Novi Zeland) koje su činili dobrovoljci i neredovna vojska, što se ranije smatralo za jedan od glavnih razloga katastrofalnog poraza Saveznika. Danas se smatra da razlog potpune propasti invazije leži u nizu grešaka koje su načinili zapovjednici operacije.

    Tursku vojsku je predvodio Kemal Atatürk, kasniji utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik, koji je svoj vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja.

    Danas Galipolje u Australiji i Novom Zelandu predstavlja simbol velikog, nepotrebnog i uzaludnog stradanja, te se u tim zemljama 25. travnja svake godine obilježava Anzac Day, spomen na žrtve Galipolja.

    Osim pod nazivom Galipoljska bitka ova se bitka još zove, prema turskim izvorima, Çanakkale Savaşları, "Bitke kod Čanakkale" (prema gradu Çanakkale na južnoj azijskoj strani Dardanela) te Dardanelles Campaign, "Dardanelski pohod", prema američkim izvorima.

    O bitci je snimljeno nekoliko filmova, od kojih je Galipolje, australskog redatelja Petera Weira, zasigurno najpoznatiji.

    izvor: wikipedia

    za opsirnije informacije:

    http://www.canakkale.gen.tr/eng/index.html

    http://www.anzacsite.gov.au/

  • #2
    Bitka kod Termopila - ili:

    Uvod


    Perzijska vojska je nesmetano napredovala kroz Tračku i Makedoniju, a vijesti o neminovnom perzijskom dolasku u Grčku pročule su se kod saveznika u kolovozu[23]. U to doba su Spartanci, praktički vojni lideri saveza, slavili Karnejski festival. U vrijeme tog festivala, vojne djelatnosti bile su zabranjene spartanskim zakonom zbog čega su Spartanci deset godina ranije zakasnili na bitku kod Maratona[24]. Također, istovremeno je bilo doba i Olimpijskih igrara za vrijeme kojih je također prema zakonu vladalo primirje, pa se ratovanje u doba istih smatralo osvrknućem[25]. Međutim, prilikom ovog navrata efori su odlučili kako je opasnost prevelika pa su dozvolili kralju Leonidi da s osobnom gardom od 300 vojnika, te većim brojem pratećih trupa iz ostatka Lakonije (uključujući helote) krenu u rat[26]. Prilikom njihove ekspedicije cilj je bio okupiti što više savezničkih trupa, te pričekati dolazak ostatka spartanske vojske.

    Prilikom puta ka Termopilu, spartanskoj vojsci su se priključili kontigenti iz raznih gradova pa su brojali desetak tisuća ljudi prilikom dolaska do prolaza. Leonida je postavio svoj logor kod srednjih vrata, odnosno najužeg dijela Termopilskih vrata, gdje su Fokiđani ranije izgradili obrambeni zid[27]. Od lokalnog stanovništva Leonida je čuo kako postoji i planinski prolaz koji može poslužiti za zaobilaženje Termopilskih vrata, pa je odlučio postaviti 1.000 Fokiđana da onemoguće takav eventualni pokušaj[28].

    Konačno, sredinom kolovoza perzijska vojska je došla do Malijskog zaljeva (dio Korintskog zaljeva, odnosno Egejskog mora) te se počela približivati Termopilu[29]. Uoči samog perzijskog dolaska u blizinu prolaza, grčki saveznici održali su vojni sastanak. Neki Peloponežani predložili su povlačenje do Korintske prevlake i blokadu prolaza na Peloponez. Fokiđani i Lokriđani, čiji su gradovi bili smješteni u blizini, srdito su inzistirali na obrani Termopila i na traženju pomoći od susjeda. Leonida je smirio paničarenje te se složio da ostanu kod Termopila[30].

    Perzijski veliki kralj Kserkso poslao je pregovarače kod Leonide koji su ponudili Grcima slobodu odnosno status Prijatelja perzijskog naroda i bolju zemlju, no Leonida je odbacio perzijsku ponudu pa je bitka postala neizbježna. Kserkso je odlučio odgoditi napad na četiri dana čekajući svoje saveznike u zaostatku[31], te je ponudio Spartancima ultimatum za predaju.


    Perzijska vojska

    Broj perzijskih trupa koje je Kserkso poveo u ekspediciju protiv Grčke je predmet tisućljetne rasprave, budući da su antičke brojke pretjerano preuveličane. Herodot npr. navodi kako je u pohodu sudjelovalo 2.6 milijuna Perzijanaca s jednako toliko njihovih saveznika što čini nevjerojatan broj od 5.2 milijuna ljudi[32]. Grčki pjesnik Simonid sa Keja spominje brojku od četiri milijuna, dok Ktezije daje brojku od 80.000 perzijskih vojnika[33].

    Moderni povjesničari skloni su potpunom odbacivanju tih antičkih brojki koje smatraju nerealnim budući da su ih pisali pristrani grčki povjesničari[34]. Moderne procijene variraju od najviše 200-250 tisuća vojnika, do minimuma od svega 15-20 tisuća vojnika[1]. Točan broj perzijskih trupa koje su sudjelovale u bitci otežava i nerazjašnjenost jesu li prema Termopilu krenuli svi perzijski vojnici, ili je dio ostao u vojnim kampovima u Makedoniji i Tesaliji.

    Perzijsko Carstvo je bila prvo federalno carstvo u povijesti i objedinjavala je teritorije desetaka raznih naroda. Budući da su Perzijanci prema pokorenim narodima provodili politiku tolerancije, zaštite i ukidanja ropstva, velika većina naroda stala je uz Perziju tokom ratova protiv grčkog saveza. Vojnici mnogih naroda dobrovoljno sudjelovali su u perzijskoj vojsci, što uključuje Perzijance, Medijce, Asirce, Feničane, Babilonce, Indijce, Egipćane, Židove, Arape, te Grke iz perzijskih satrapija odnosno savezničkih pokrajina. Kserksov otac Darije I. Veliki bio je vrlo obziran prema svojim grčkim građanima kojima je financirao gradnju velikih hramova, ukidao ropstvo u grčkim gradovima, te Apolonova „sveta područja“ oslobađao od poreza. To je stvorilo velike simpatije jonskih i makedonskih Grka prema Perziji pa su stali na njihovu stranu tijekom Grčko-perzijskih ratova jer time su osiguravali prosperitet i sigurnost, za razliku od savezništva s moćnijim grčkim polisima koji su ratovali međusobno i time konstantno slabili.

    Okosnicu perzijske vojske činili su elitni Perzijski besmrtnici i medijski kopljanici. Besmrtnici su bili elitna pješadijska jedinica poznata diljem svijeta po svojoj hrabrosti i sposobnosti, koja je uvijek brojala 10.000 vojnika. Članovi tih elitnih jedinica trenirani su od rođenja, a njima su mogli postati samo Perzijanci i Medijci. Ime su dobili po tome što bi u slučaju pogibje, bolesti ili starosti određenog člana na njegovo mjesto došao novi vojnik. U mirnodopsko vrijeme služili su kao carska tjelesna zaštita. Bili su naoružani kratkim lukom, kopljem i mačem, te zaštićeni metalnim oklopom. Medijski kopljanici podjednako dobro su se koristili kopljem i štitom, te su među perzijskim pješaštvom imali iznimnu reputaciju, odmah nakon Besmrtnika. Štit geron bio im je napravljen od pletenog šiblja prevučenog kožom koji je pružao dobru zaštitu od napada strijelama, no nedovoljnu zaštitu od preciznih uboda teških mačeva.


    Grčka vojska




    Strategija i taktika

    Sa strateškog gledišta obrana Termopila predstavljala je najbolji mogući način obrane od superiornijeg neprijatelja. Grčki plan nije uključivao direktan oružani sukob protiv Perzije za koji su znali da ne mogu pobijediti, već zaustavljanje perzijskog napredovanja u Grčku pa se grčka doktrina zasnivala iskljućivo na obrani. Obrana prolaza kod Termopila i tjesnaca kod Artemizija odabrana je zbog geografskih karakteristika budući da u uskim kopnenim i morskim prolazima perzijska brojčana nadmoć ne može doći do izražaja. Budući da se perzijska ekspedicija služila paralelnim snagama na kopnu i moru, kopnena vojska ovisila je o zalihama koje je prenosila njihova mornarica pa nisu mogli dopustiti da se zadrže na jednom mjestu duže vrijeme[38]. Perzijanci su uoči bitke znali da se moraju ili povući ili dalje napredovati da zadrže koordinaciju trupa na kopnu i zaliha na moru, a prolaz kod Termopila kao geografsko usko grlo predstavljalo je mogući problem za njihovo napredovanje[39].

    Taktički gledano, prolaz kod Termopila bio je idealno mjesto za grčki stil ratovanja. Vojna formacija falange koju su koristili hopliti mogla je blokirati uski prolaz bez opasnosti da ih s bokova napadne perzijska konjica. Također, prednosti falange u odnosu na perzijske formacije su da su grčki vojnici opremljeni teškom kacigom, oklopom i štitom, dok je većina perzijske vojske bila lako pješaštvo, izuzevši teško oklopljene Perzijske besmrtnike. Glavna slaba točka kod Grka bio je planinski prolaz koji je vodio paralelno s Termopilskim vratima i koji je mogao Perzijancima poslužiti da zaobiđu i okruže grčke snage. Iako je taj put bio vjerojatno neprohodan za perzijsku konjicu, mogao je poslužiti njihovom pješaštvu od kojeg je veći dio bio treniran u planinskim uvjetima borbe[40]. Leonida je čuo za taj put od lokalnog stanovništva, pa je stacionirao tisuću Fokiđana da ga blokiraju.


    Topografija terena

    U doba bitke, prolaz kod Termopila nalazio se između planine i obale Malijskog zaljeva, bio je toliko uzak (14 m) da su istovremeno mogla proći samo jedna bojna kola. Na južnoj strani nalazile su se litice planine, dok se s južne strane nalazio morski zaljev. Na stazi su se nalazila tri suženja ili vrata (pylai); na srednjim vratima nalazio se zid koji su stoljeće ranije podigli Fokiđani da se zaštite od tesalijske invazije[42]. Naziv Termopil što na grčkom jeziku znači Vruća vrata dolazi od vrućih izvora koji se nalaze u blizini prolaza.

    U današnje doba isti se prolaz više ne nalazi uz obalu zaljeva već je od istog udaljen nekoliko kilometara, zbog sedimentacije Malijskog zaljeva. Stari put nalazi se neposredno uz litice, uz koje prolazi moderna cesta. Novija istraživanja govore kako je prolaz bio stotinjak metara širine i da je more dolazilo do vrata. Termopil i dan danas ima važan strateški položaj pa su se kod njega i u novije doba vodile značajne bitke, poput one u 2. svjetskom ratu kada su snage Commonwealtha neuspješno pokušale zaustaviti njemačku invaziju. Moderna bitka odigrala se svega nekoliko metara od one antičke.


    Bitka

    Detalji bitke slabo su poznati budući da se temelje uglavnom na Herodotovim legendama, koje se pak temelje na iskazima svega nekolicine Grka koji su preživjeli cijelu bitku. Gotovo pouzdano se zna kako je Kserkso dao Grcima ultimatum od 5 dana da se povuku. Nakon što su se Grci odbili povući poslao je vojnike u napad. Herodot tvrdi kako su Perzijanci više puta odbijeni uz velike gubitke i kako je bitka trajala tri dana. Kao dokaz tim navodima spominje da su grčki hopliti imali duža koplja, za razliku od Perzijanaca koji su bili naoružani kratkim kopljima i strijelama.

    Prema jednoj od legenda, nakon kraja drugog dana borbi lokalni grčki pastir Efijalt je prebjegao Perzijancima i rekao im za drugi prolaz paralelan sa Termopilom, koji je branilo 1.000 Grka. Kada su Perzijanci napali taj dio prolaza, Grci su se nakon slabog otpora povukli poslije čega su Grci ostali zarobljeni na prolazu. Uoči opkoljavanja Leonida je zaključio kako daljnja obrana nije moguća pa je naredio povlačenje, međutim 700 Tespijanaca pod vodstvom Demofila odbilo se povući s ostatkom grčkih trupa, već su ostali zajedno s oko 300 Spartanaca, Leonidinih osobnih tjelohranitelja i oko 400 Tebanaca. Razlozi zbog kojih su ostali nisu poznati, navodi se kako su se ostali boriti zbog časne pogibje i slave, no također postoji scenarij prema kojem se nisu ni mogli povući budući da su ih Perzijanci okružili. Na posljetku bitke Tebanci su se predali, dok su se Spartanci i Tespijanci suočili se elitnom perzijskom jedinicom Besmrtnika protiv kojih su svi Grci izginuli.


    Posljedice

    Nakon perzijskog odlaska, Grci su pokupili svoje mrtve vojnike i pokopali ih na obližnjem brežuljku. Poslije svršetka perzijske ekspedicije u Grčkoj, pokraj Termopila je isklesan kameni lav kao spomen za poginulog Leonidu[43]. Punih četrdeset godina poslije bitke, Leonidine kosti su iskopane i vraćene u Spartu gdje su ga ponovo sahranili s punim počastima, dok su svake godine održavane pogrebne igre u njegovu čast[44].

    Zbog grčkog poraza kod Termopila, blokada kod rta Artemizija postala je irelavantna u strateškom smislu pa se grčka flota povukla u Saronski zaljev gdje je pomagala evakuaciji preostalih atenskih građana na otok Salaminu[45].

    Nakon prolaza kroz Termopil, perzijska vojska kaznila je sve gradove koji su sudjelovali na neprijateljskoj strani, te su nastavili napredovati prema gradovima Ateni[46] i Eretriji koje su u znak odmazde zbog gusarenja i pljačkanja Sarda sravnili sa zemljom.

    Istodobno, grčki savez pripremao je obranu kod Korintske prevlake gdje su rušili svaku cestu koja je vodila prema njoj i na kojoj su gradili obrambeni zid[47]. Također, služeći se identičnom taktikom onesposobljavanja perzijske koordinacije na kopnu i moru, Grci su pripremali djelotvornu pomorsku strategiju koja je trebala onemogućiti perzijskoj mornarici direktno iskrcavanje na Peloponez[48]. Atenski general Temistoklo predlagao je direktan sukob s perzijskom mornaricom u uskim zaljevima Peloponeza poput onog kod Salamine, gdje je mjesec dana nakon bitke kod Termopila grčka flota uspjela blokirati perzijsku flotu te osigurala Peloponez od opasnosti[49].

    Prilikom napredovanja perzijske kopnene vojske prema Peloponezu, Kserksu je javljeno kako se dogodila pobuna u jednom od najvažnijih perzijskih gradova Babilonu, pa se s većinom vojske vratio u Perziju, dok je u Grčkoj ostavio generala Mardonija i manji dio vojske sastavljen uglavnom od njihovih grčkih saveznika, koju je sljedeće godine kod Plateje porazila brojnija udružena grčka vojska. Grčko-perzijski rat završiti će tek trideset godina poslije, odnosno 449. pr. Kr. kada je potpisan Kalijin mir.


    Značaj

    itka kod Termopila je vjerojatno najpoznatija bitka u europskoj antičkoj povijesti, te se spominje u raznim oblicima kulture kroz cijelu antičku i modernu povijest. U zapadnoj kulturi događaj ima naglasak na Grcima odnosno na njihovom nastupu tokom bitke[50].

    Ipak, u kontekstu perzijske ekspedicije u Grčkoj, bitka kod Termopola nesumnjivo prestavlja poraz za grčke saveznike koji je imao katastrofalne posljedice[51]. Što god da su saveznici pokušali, svakako da im cilj nije bila predaja Boetije i Atike Perzijancima[52]. Mnogi moderni izvori govore kako je značaj bitke bio zadržavanje Perzijanaca kod Termopila dok su Grci okupljali flotu kod Salamine[53][54], ili pretpostavljaju kako su Perzijanci demoralizirani navodnim velikim gubicima, što najvjerojatnije nije točno[55]. Teorija kako je bitka kod Termopila održana na bi se pripremila grčka flota za Salaminu ignorira činjenicu kako se ista flota borila i pretrpjela poprilične gubitke u bitci kod Artemizija, koja je vođena istodobno kad i ona kod Termopila. Vremenski period između bitaka kod Termopila i Artemizija nije bio značajan ni u smislu blokiranja perzijskog napredovanja, ni za obnovu grčke flote[56]. Očito jest da je grčka strategija bila potpuna blokada Perzijanaca kod Termopila i Artemizija te da je u potpunosti propala, što podrazumijeva da su pretrpjeli neosporiv poraz[57].

    Bez obzira na ishod i konačne posljedice bitke, sama ideja o zaustavljanju nadmoćnijeg neprijatelja služeći se geografskim čimbenicima i posebnom taktikom postala je inspiracija mnogim zapadnim piscima, umjetnicima i vojnim taktičarima, koji i dan danas prave umjetnička djela na temu, ili pak na vojnim akademijama proučavaju situaciju u kojoj se mala grupa dobro treniranih i vođenih vojnika može braniti protiv višestruko jačeg protivnika.

    izvor: wikipedia

    Comment


    • #3
      Bitka na Lijevča polju

      Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga NDH s jedne strane te Jugoslavenske vojske u otadžbini tj. četnika s druge strane; nedaleko Banja Luke. Snagama NDH je zapovjedao general Vladimir Metikoš a četničkima vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završena potpunim porazom četnika. Nakon 2. sv. rata četnički emigranti su ju nazivali "drugim Kosovom".


      Što je prethodilo bitci

      U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović, i njegove trupe, su bili zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Ta vojska se sastojala od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sanđaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.


      Četnički planovi

      Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska stigla je zapovijed od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni gdje će se spojiti sa navodnih "100.000" četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se sa Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi a onih "100.000" nisu nikada ni postojali. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci su bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

      Kakve su dalje bile četničke namjere postoji više verzija priče:

      * Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što Nijemci odu iz njega), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati".

      * Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne "antikomunistički ustanak"; Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.

      * Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se sa tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevču polju nedaleko Banja Luke.


      Početak bitke

      Snage NDH koje su su nalazile u blizini činile su 27.940 ljudi. 30. ožujka 1945. četničke snage su prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. U isto vrijeme tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili sa četnicima ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istovremeno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline a pretpostavlja se da su ubili 2.500 civila.

      2. travnja general Metikoš je sa oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj borbi odbacio ih. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.


      Lomi se pripremani napad na Bosansku Gradišku

      Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku Oklopni sklop iz Novske i Topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bos. Gradišci i dogovorili plan napada. 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istog dana u 12.00 sati ustaško topništvo je sa tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka "Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovjedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5.000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.


      Raskol u četničkom zapovjedništvu

      Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 2./3. travnja 5.000 Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

      To je natjeralo Đurišića da promjeni plan. 3. travnja donio je odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondje se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

      Dana 4. travnja Durišć se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška-Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta, Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km dužine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili su se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio jedan oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. 3. bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.


      Glavna bitka

      U jutro 5. travnja u 2.00 sati četnici započinju frontalni napad na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

      Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."

      Ipak 6. travnja u 6.00 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović je sa dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. Sa ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko 1.000 ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu je otklonjen a od 1.000 četnika ubijeno je 500 dok su preostali pobjegli prema Kozari. 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i u potpunosti ju uništila.

      Tijekom noći sa 6. na 7. travnja zahvaljujući radu ustaških diverzanata panika u četničkim redovima dostiže vrhunac i četnici počinju bježati s lijeve na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No u jutro 7. travnja ustaško topništvo počinje gađati čamce kojima su prelazili i time im odsjeca odstupnicu.

      Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora general Josip Metzger donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još 10.000 ljudi.

      Točno u 11.00 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema razboju kreće 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka "Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni sa pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane kreće cestom Brezovljani-Glamočani. Sa juga Oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje započinju sa četnicima frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru.

      Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškog prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom popračenom ručnim bombama nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i poljednji otpor četnika koji se predaju. U 13.00 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertitrali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko 5.000 četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.


      Nakon bitke

      Nakon bitke Đurišić, a s njime i 1.500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, su odvedeni u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo sa preostalih 3.500 četnika, najvjeroatnije su i oni pobijeni samo na nekom drugom mjestu. 5000 Crnogorca je premješteno pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo Pavelićevog crnogorskog saveznika Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.

      U svibnju su zajedno sa ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina je pobijena na "Križnom putu", rijetki preživjeli su završili u komunističkim logorima diljem Jugoslavije.

      izvor: wikipedia

      Comment


      • #4
        Bitka na Lijevča polju
        Moram priznati da sam ovo procitao u jednom dahu, hvala puno na informacijama a i na trudu... mozes li reci koje si izvore koristio prilikom sastavljanja ovoga... i zna li tko sta su u stvari bili ti "Tigrovi" jer "tigrovi" sigurno nisu....

        Comment


        • #5
          uz Pipeovu opasku o Tigrovima kojoj se u potpunosti pridružujem, moram reći da je tekst u cijelosti kopiran sa jednog drugog foruma:

          http://www.forum.hr/showthread.php?t=176791

          pa sukladno tome, ako nisi autor originalnog teksta, bilo bi pristojno napisati da je tekst kopiran!

          Comment


          • #6
            Prvotno napisano od matijakupa
            uz Pipeovu opasku o Tigrovima kojoj se u potpunosti pridružujem, moram reći da je tekst u cijelosti kopiran sa jednog drugog foruma:

            http://www.forum.hr/showthread.php?t=176791

            pa sukladno tome, ako nisi autor originalnog teksta, bilo bi pristojno napisati da je tekst kopiran!
            Lijepo piše na dnu teksta

            izvor: wikipedia

            Comment


            • #7
              tako je, naveja san poslin svakog teksta izvor... sve je copy paste sa wikipedije...

              Comment


              • #8
                ....da..... lijepo.... o pojednim dijelovima koji su prethodili "događaju" dalo bi se još raspravljati...... inaće " :smt023 thumb up" za post.... kad budem imao maaaalo više vremena priključit ću se ovakvim postovima (treba to prekucavat...fck)........ rayer: rayer:

                Comment


                • #9
                  Prvotno napisano od sibencanin
                  tako je, naveja san poslin svakog teksta izvor... sve je copy paste sa wikipedije...
                  htio sam reći da je tema kvalitetno prežvakana na nekoliko foruma, što ne umanjuje vrijednost teme i tvog truda i zanimanja za nju

                  inače, sama faktografija tog wiki izvora je dvojbena, ima tu puno rupa....

                  Comment


                  • #10
                    pa nije mi sada bila namjera pisat neke znanstvene analize ili statijaznamsta :lol: ... nit san reka da je to sve 100% istinito, slazen se kad kazes da je to puno rupa i krivih podataka... ali to je cisto da se malo ubije vrime, povrsno sazna za neke bitke i dogadjaje, a ako nekoga bude vise zanimalo, taj ce se sam potrudit da iz drugih izvora sazna vise... a ovih par kilobajta na serveru necemo valjda zalit... :mrgreen:

                    Comment


                    • #11
                      Prvotno napisano od PIPECRO Vidi poruku
                      Moram priznati da sam ovo procitao u jednom dahu, hvala puno na informacijama a i na trudu... mozes li reci koje si izvore koristio prilikom sastavljanja ovoga... i zna li tko sta su u stvari bili ti "Tigrovi" jer "tigrovi" sigurno nisu....
                      ma kakvi tigrovi u NDH..to je gluposti iz vrlo jednostavnog razloga hitleru i njemcima je tigar bio prevrijedan i preskup tenk da bi ga davali svojim slugama
                      mislim na NDH i tako te zemlje da kazem koje su bile podcinjene hitleru i svakom njemcu.

                      slazem se sa tobom PIPECRO u potpunosti

                      to je isto kao i sa leopard tenkom u ovom ratu
                      Zadnja izmjena nenad800; 10-05-11, 12:44.

                      Comment


                      • #12
                        Treba uzeti u obzir da su se pojedina oružja i oruđa u literaturi i izvorima često nazivaju onako kako su ih nazvali/doživjeli sudionici i svjedoci događaja.
                        Iz "tigrova" se ipak može iščitati da se radilo o nekim težim tenkovima.

                        Comment


                        • #13
                          Prvotno napisano od willer Vidi poruku
                          Treba uzeti u obzir da su se pojedina oružja i oruđa u literaturi i izvorima često nazivaju onako kako su ih nazvali/doživjeli sudionici i svjedoci događaja.
                          Iz "tigrova" se ipak može iščitati da se radilo o nekim težim tenkovima.
                          Ma mozda cak i o laksim tenkovima. Nakon "Talijana", sve vece od "tankete" sta bi ih "potprasilo" je bio "TIGER". Isto kao sto je svaka malo bolja postrojba od koje su dobili "po repu" bila "Prinz Eugen".

                          Hebiga bolje zvuci da si pobjegao od "Tigera" nego od nekakve tamo "Somue" ili "Hotchkiss-a".

                          Comment


                          • #14
                            Sve strane u ratu su voljele pretjerivati, ali Britanci su po tome bili ipak najjači. Kako su partizani dosta učili od Britanaca, tako su od njih pokupili i tu megalomaniju u pretjerivanju, a još sve to povezano sa slavensko-balkanskim mentalitetom i komunizmom dovelo je do nevjerojatnih brojki i sličnih opisa.

                            Prema tome, većina njemačkih postrojbi na području bivše Juge su bili pripadnici SS postrojbi. To je i više nego smiješno, jer SS postrojbe su se tu mogle tražiti povećalom. Istina je da je većina njemačkim postrojbi na Balkanu bila 3. kvalitete, a što se može vidjeti i iz njihovih brojeva. Npr. u Dalmaciji je djelovala 264. divizija. Međuti, njezin je ustrojbeni broj u Francuskoj bio 764. divizija, a svatko tko je proučavao njemačku vojnu povijest zna što to znači. U prevodu, sve divizije koje su bile ispod broja 100 su bile krema Njemačke vojske, a one nisu niti provirile na Balkan, jer tu nisu imale se protiv koga boriti. Jedino što je vrijedilo na našim prostorima je ono malo pripadnika divizije Brandenburg. Ali njihov broj je zanemariv.

                            Što se tiče tenkova, sve ovo je neprohodan teren za velike tenkove, a opet protiv koga i čega bi Njemci slali Tigere. Najjače oklopno oružje Wermachta koje se ikada našlo na Balkanu su bili zarobljeni sovjetski tenkovi T-34/76, pokoja Pz III i IV i pokoji Stug III. sve ostalo su bili trofeji iz rata u Francuskoj 1940. i ono što su Talijani tu ostavili 1943.

                            Comment


                            • #15
                              Bilo je tu kod nas dobrih jedinica, baš malo čitam http://www.isp.hr/index.php?Itemid=4...tent&task=view da nije bi naši prije krenuli u deželu...

                              Comment

                              Working...
                              X